tišina

Javio se!!!

Pojavio se !!!

Mr

Zahtjev za prijateljstvo na FB...

NOT NOW!!!!

U čemu je kvaka!?!

KAKO, ZAŠTO bi mi bili prijatelji na FB?

Ne kontam...

Ne moram SVE ni kontati ali da ima opcija never kliknula bi nju...

Bože svašta!!!

Umiru ljudi...

Sutra bi trebalo da idem na sahranu...

Ne volim i (sram me bilo), ali izbjegavam i ići na sahrane.

Nisu ni sve tuge tuge...

Puno je tu spktakularnosti, bitnosti da se POJAVIŠ...

Kad se neko pati i kad ga tjelo boli, postoji draga smrt, pa realno gledajući, sebično je da žalimo što je preselio tamo gdje fizičke boli nema.

Ponekad više mi je žao onih koji su poslije tih tragičnih događaja ostali sami.

Npr. stric...

Živio je i disao za strinu...

On je ostavio prvu ženu i dvije ćerke,ona prvog muža, dva sina i ćerku...

Znam, znam...Na momente sam ih i ja osuđivala ali kad je strina umrla, bilo mi je žao što taj čovjek ostade sam u životu...

Ima djecu ali djeca imaju svoje živote.

Gdje smo mi svi svojim roditeljima?

Svaka čast onoj mojoj maćehi iz bajke.

Meni nije valjala ali eto tetoši mi oca i to je na kraju krajeva i bitno.

Moj otac ima svoju drugu, ja sam slobodna dok je ona tu.

Sad je umro tetak.

Ostade stara tetka sama.

Troje djece u tri države, ona sama.

I postoje li riječi koje bi mogla uputiti toj ženi a koje će je stvarno moći utješiti...

40-50 godina braka i sad odjednom njega nema tu...

Idem, a ne znam šta ću joj ja ili bilo ko u njenoj boli...

I šta vrijedi da se svi odjednom sjatimo i ibretimo kad ćemo se svi isto tako brzo i razići i opt će ona ostati sama...

I to je život...

Ma nemoj molim te!!!

STVARNO nema posla ili u stvari smatraš da je tvoja cjenjena guzica bolja od ostalih pa biraš i kukaš sva fina i pokorna sama sebi i svojoj guzici!?!!!

Čitam jutros neke postove i jednostavno ne mogu da šutim.

Prvo, rodila sam se kao jedna u majke, pa me tetošili mazili, pazili ko kap vode na dlanu.

Poslije mati umrije i dođe neko drugačije vrijeme ali nisam ni prva ni poslednja pa se prilagodih.

Onda dođe rat.

Glad, samoća i jedan idiot sa pištoljem nad mojom glavom pa upravlja i naređuje silom kad ne može milom.

Tiha voda brijege valja, prilagodih se i tome.

Poslije rata posla, love, hrane, svega.

Prilagodih se, odahnuh i uživah malo.

Prođe i taj rahatluk, pa od šefice koju je slušalo 12 radnika, opet postah hamal koji je trebao raditi za 292 marke kod feudalaca modernog doba.

Premda se to kosi sa mojim vaspitanjem, dadoh otkaz telefonski iz starha da bi im se svašta nagovorila oči u oči...

Hajd dobro, idemo dalje.

Preselih se u drugi grad pa dva tri mjeseca radih kod žene od koje me zbog njenog načina kretanja kroz život uhvati strah jer takva proračunatost i ta spremnost na sve da bi se ostvarilo šta se želi doslovno mi sledi pamet.

Prilagođavala sam se do momenta kad me gospođa upita:

-Znaš li ti ko sam ja!?!

-Pi... materina!!!

Tiho dadoh otkaz sa rokom, pustih je da mi se malo uvlači u dupe i naravno kad prođe taj otkazni rok, opet promjenih mjesto boravka.

Nije belaj.

Već 15 mjeseci radim u jednom finom kafiću.

Tiho, mirno, bez belaja i opijanja.

Pravim kafe, popisujem knjige, glancam čistim i imam za kruha.

Imala sam isto tako finu i odgovornu radnu kolegicu ali ukaza joj se prilika i ona već nakon dva mjeseca ode u Kanadu.

I sad...

Čitavu godinu i više tražim samo jedno.

Finu odgovornu i čestitu djevojku da radi samnom.

Niko joj neće ništa ružno uraditi ili reći.

Niko je neće krivo pogledati ali...

Kako će fina i pokorna u kafiću da radi!?!

Stanovala sam na prvom spratu.Vrata na udaru.

Svako malo neko kuca.Prosi.Daj šta bilo.

Hrane, odjeće, obuće, sapuna.

Davala ja do momenta dok nisam shvatila da su ti isti koji prose otprillike moje godište, a da ja s druge strane mjesecima tražim nekog da radi samnom i niko nit radi, niti hoće da radi...

Prestala sam ovarati vrata!

E sad...

Ne rade, nema se, a ruku na srce, rahatniji su i sitiji i raspoloženiji i bolje obučeni od mene.

Ruku pod ruku sa tim parazitima idu i ovi naši političari.

Jedni druge održavaju.

Ovi koji neće da rade, pametuju i igruckaju oko ovih za koje glasaju na izborima i njima dobro.

A mi koji radimo?!

Rintaj stoko dok ne klekneš.

Možda i kleknem. Tjelom.

Duhom, teško, Boga mi.

Jer takav je duh, a u duhu ponos.

Onaj čistokrvni koji mi neda ni da mlada, zdrava prosim. Ni da se svalim ocu na grbaču pa da me koštira i hrani, a ni da nađem sponzora sa njegovom perverznom maštom, pa da dignem frizuru,(ne glavu) popnem se na štiklu i hodam praveći se da ne primjećujem ljude oko sebe,a u sebi moleći Boga da oni mene ne primjete jer bi me mogli pitati ili komentarisati ili...

Volila bi, AMINUJEM SVAKODNEVNO, da se pokrene masa koja lopata, pa da odlopata sve te parazite koji bez stida žive na naš račun i još nam popuju i svi su fini, razumni, blagi...

Fuj!!!

Dođe mi neki dan jedan što povremeno ide i u inspekciju po kafićima i prodavnicama pa me pita:

-Kod vas su jel da svi papri uredni, ti si prijavljena?

-Jesam.I najžalije mi je tih para što ovaj čovjek svaki mjesec uplaćuje za mene jer baš nikakve koristi od toga nemam.

-Kako nemaš?Imaš zdravstveno,jednog dana imat ćeš penziju...

-Ne znam, gospodine, jesi li ti primjetio da su nam bolnice tako krasne da se za svaki malo opasniji pregled ide u privatne klinike ili se debelo plaća,a i penzioneri nam kopaju po kontejnerima, prose ili se ubijaju zbog neimaštine.Kako znaš da ću doživiti penziju?

Gleda me drsku, iznenađen i prepadnut.

-Jest, žao mi je i uvjek će mi biti žao para koje državi dajemo jer nam je država takva da bi je trebalo NULIRATI!!!

I znate šta, papiri su nam uredni,a i ako nisu, boli me klinac ako nas probaju kazniti.Čini mi se ako dođu kad nisam nagodna, fatiću se ove metle i zatjerati ih napolje.

Sram ih bilo!!!!

Sjetim se ratne 1993 kad Karadžić na dnevniku izjavi kako su (jednokratno) svim borcima podjelili po 50 maraka, da borac na liniji ne misli šta mu familija jede dok on nije kod kuće.

Karadžić ili bilo koji drugi...Da li STVARNO ima velike razlike?!

Naši,njihovi,lijevi desni...Po meni, sve su to ista g.... i zaista je krajnje vrijeme da se nešto mjenja.

Eto!!!

Dobro vam jutro!!!

Fino, sunčano nedeljno jutro.

Zavirim ponekad, čitam postove dragih mi duša ovdje na blogger.ba.

Nemam nešto puno volje da pišem.

Ružna faza...Ostala ja bez teksta :)

Nije mi ružno življenje.Živim polako, dan po dan.

Radim već 15 mjeseci u jednom kafiću u jednoj maloj bsanskoj čaršiji.

Lijepo mi je na poslu.

Ranom zorom pravim kafe našem radnom narodu.

Onom što je od tog radnog naroda ostalo.

Osipaju se bosanske čaršije.

Bezvizni režim, pa valjda bježi ko gdje može.

Navodno, bježe od krize, a ja bi rekla da je čitava planeta upala u

nekakvu krizu duha i da gdje god bježimo, nosimo tu krizu sa sobom.

U svakom slučaju, ja ću valjda ostati da ugasim svjetlo i upalim sebi

svijeću.

Onu sa mirisom vanilije.

Ipak, ma koliko se nastojala razvedriti jutros mislim na Šantića i onu

lijepu pjesmu...

Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat...

Prelijepo je nedeljno jutro u ovoj lijepoj bosanskoj čaršijici, al to

valjda više nije dovoljno.

Pusta je i čini mi se da će još više opustjeti.

Pa eto dođe mi da pozdravim sve drage bosance.

One koji su se ukorijenili negdje daleko, nek malo razmisle fali li im

ovo sunce i da li su napravili dobru kompenzaciju.

One koji su otišli tek da nešto zarade pa će se vratiti...Bože daj da se

vrate!!!

I one koji misle kao i ja, da će negdje u budžaku bosanskom, poslije

gašenja svjetla upaliti svijeću.

Pišem vam zato što me je strah.

Strah me je da vrlo brzo neću imati kome jutrom praviti kafe.

Strah me je da Bosna umire.

Jer šta je Bosna bez Bosanca?

Prelijepa gruda ali bez snage i smisla...

Eto, razmislite i o Bosni malo...

Voli vas oprashtalo :)

Molim te, pusti me i ne popuj...

I ne gledaj me tim začudjenim očima, sasvim običnog, presretnog smrtnika.

Ti ne možeš shvatiti, a ja ti ne želim objašnjavati mrak.

Neka te tu u tom tvom svjetlu. Uživaj, rasti, budi sretan.

Moje je završilo.

Sad još samo čekam da prođe.

Da prođe ovo što zovu životom za šta se toliko srčano bore da sačuvaju, da osvoje i produže.

Da mogu, sad bih ti dala, sve ove godine koje su meni pisane da ih živim, a ja bi pošla dalje.

Ako dalje postoji.

Jeste.Vedra sam i jedra.

Imam osmjeh pun sunca, imam korak pod kojim se zemlja trese i reklo bi se da iz mene izvire snaga, da ja još uvjek mogu sve...a ja više ne mogu ništa.

...Osim da te nasmijem kad si mi tmuran i da udarim na veselje tvoje sitne brige i probleme sa bioprognozom...

Za sebe nemam snage, niti znam gdje da je tražim, niti znam, kad bi je našla, kuda bi upravila sa njom.

Ja samo blistam suncem svog osmjeha i čekam da kao što je već sve drugo prošlo, prođe i ovaj moj život i ove godine koje su mi pisane.

Za tvoje dobro bi sve, od svoga dobrog sam odustala.

Nekako, sve mi je isto.Jer sve što se desi, lijepo ili ružno, sve ima kraj, ništa nije trajno i zapravo, ništa nije bitno.

Jesam, jesam, poželila sam vas se.
eto sad mi prikopčaše ovo čudo tehnike u moj dom pa odmah uzeh da vam se javim da sam eto fina, živa, zdrava...
super mi je tu gdje jesam i ...
u tri tačke svašta stane...
Nadam se da se društvo nije rasulo i da bar ponekad neko napiše kakav post.
sve ću ja to već sutra provjeriti...
Danas, sada žurim ali...čitamo s ;)
Pozdrav od oprashtala

Evo me opet u rodnom domu mome...
Lijepo mi je,premda mislim da neću dugo ostati tu...
Dešava se i lijepih i manje lijepih stvari.
One manje lijepe, automatski stavljam na delate listu i stisnem enter!
Kuda me život vodi ili kuda ja vodim moj život, upitno je...
Tri decenije, nisam se trošila, sada se trošim maksimalno...
Radim šta mi padne na pamet da radim i ne j... živu silu!
1. januar ove krasne godine čitav dan sam provela u suzama plačući što sam se zaljubila u nekog ko je dezorijentisan i ovisan o alkoholu, a ja neznam kako da pomognem ni njemu ni sebi.
16. januara sam drmnula 30 leksaurina i nakon pola sata se stropoštala tako da 17. januar 2010 uopšte ne pamtim da sam živjela...
Ostadoh živa zbog manjka 10mg.
Naime, popih 90, a trebalo mi je 100mg da umrem...
3,5 tabletica...Malih rozih...
Ogriješih se i pred Bogom i pred svojim životom i zdravljem...
Smrtno se ogriješih, al valjda je konačno i bilo vrijeme da učinim smrtni grijeh.
31.januara, oporavljena od tog otrova u sebi okrenuh nekakav list i sad više ne j... živu silu...
Do kad!?
Zauvjek!!!

Eto, tako to klapa u zadnje vrijeme kod mene...

...Jako me iznervira pitanje:  'Voliš li me?'
-'Baš!!!'
-'Reći ću ti za dvadeset godina!!!'

Niko nam ne može uzeti ono što nikada nismo prisvojili.

Neću ti dozvoliti da me prisvojiš, a ja nikada neću prisvojiti tebe.
Na to se navikni!!!

Još uvjek me bole tuđe boli.
Još uvjek želim saslužati i pomoći, kako god, svaku blesu koju sretnem.
Još uvjek silno želim da nema ovisnih ljudi o ljudima, drogama, alkoholu, kocki, seksu!
Ali KO SAM JA!?!
Ko sam ja da mjenjam svijet, sama protiv svega i svačega u svijetu koji prisvaja sve i svašta...

''Hoću da budeš MOJA!!!''
''Oh, za Boga miloga, pa nisam ti ja čarapa!!! Pusti me, majke ti!!!Ja ne pripadam nikome.Možda samo Bogu.Tebi ne! Sebi? Nastojim ali nekako sva sam tuđa, svačija po malo ali ničija čarapa!!!''

Na koji način bi neko dobio ekskluzivno pravo???
Ma pojma nemam!Pusti me!!!

Ko zna, možda svako to radi, a možda to uradih samo ja...
Možda se to nekad nekom, ali sa vrlo opravdanim razlogom, treba uraditi.
Ja razloga nisam imala, imala sam samo srce koje me je vodilo toj ludosti...
Ko zna, možda je ovo najbolje i najidealnije što se moglo desiti.
Pročitah jutros...
"Ponekad nas i pogrešan voz odveze na pravo mjesto."
Bila je osoba u mom životu, apsolutno nedodirljiva.Ona koju bi i sa krvavim joj rukama, ludo branila da nije kriva.
Ona koja je na svakoj mojoj raskrsnici života imala pravo prvenstva, bez obzira kakve posljedice to izazvalo.
Osoba u koju se nikada nebih zaklela, baš zato što mi je najveća i najjača zakletva bila...
Dosta toga napisah u prošlom vremenu.Zato što jeste prošlo vrijeme.

Ko silnim plodovima opterećen pa odvaljen ogranak jabuke protekle jeseni.
Stablo je živo i ja sam živa.
Nastojim da ne gledam kako i koliko sam krnjava.
Kako i koliko mi fali taj ogranak i fali li mi uopšte.
Nastojim da ne gledam, svjesna jedino toga da još dišem i ponekad, kad me u prsima stisne i brada mi zadrhti, a oči zasuze, zgrabim mali rozi leksaurin i nastavim se kretati omamljena i nesvjesna kako i koliko boli mjesto gdje se ogranak odvali.
Boli me to što bez tog djela sebe, više nikada neću biti ista ali možda me ovaj pogrešni voz, pun nepodnošljive tuge zbog izdaje i nepravde, odnese negdje na fino i ispravno mjesto...
Možda, a možda i ne...
Bitno da se živo...ako je nekome do toga sada stalo.

I evo, na malu kritiku naše iskrene što me nema u mahali, uzeh da napišem koju, a pojma nemam o čemu bi.
Ipak, sramota je.Nekad sam vas smarala svojim "ticama"...
Hvala vam što ste me htjeli otrpiti i biti uz mene.

Mogla bi vam pisati o sredini u kojoj se nalazim.Čudnoj.Ili poštenoj ili baš lopovskoj.Snalazi se ko kako umije. I ja se snalazim i posmatram kako se drugi snalaze.

Mogla bih vam pisati o svojim radnim kolegicama.Mlade cure iz nesređenih familija, sa dubljim ili plićim psihičkim poremećajima kao muhe bez glave traže svoje mjesto pod suncem, a malo kad od ikoga dobijaju ikakvu konkretnu podršku da im se ništa ne traži zazuvrat.
Neko vrijeme sam ih posmatrala.Onda sam pokušala dati im savjet i rame za plakanje.Naime, REDOVNO plaču u svojim sobama.
Jednu snimih kamerom u pijanom stanju.Nadah se kad uvidi koliku budalu od sebe tako pravi, prestat će.Nije prestala, a ja sam snimak obrisala.
Druga, vrlo vješto laže o svom intimnom životu.Smiješim joj se. Zašto smatra da mi treba plakati na ramenu, a pritom lagati?
Ja znam i puštam je da laže.
Kad napuni bure lažima bure će eksplodirati.Drugačije ga se neće ni riješiti zato neka laže.
A ta intima?...
Nekad nevoljeno djete, sad krade ljubav od svega i svakoga, nezasitno i ubjeđeno da ne vrijedi ničem ako nije voljeno pa na bilo koji način.
Rastrgane duše koje uporno traže načina da se sastave.
Pomoći im puno ne mogu.Tek da mi se povjere, isplaču i da ih prihvatim onakve kakve jesu u momentu kad im je to prihvatanje potrebno.

Mogla bih vam pisati i o mom cimeru koji, kako zaključih, godinama postaje sve hladnije i hladnije ljudsko biće i koji toliko voli i cijeni svoj "gepek" da me nekad ostavlja bez teksta.
Oh i on ima dublje i pliće poremećaje, a ja sam tu da posmatram i da budno pazim da me ne poželi ogrnuti svojim samoljubljem da mu poslužim onako kako mu služiti ne želim.
Postidi se kad mu naglas pročitam njegove sopstvene misli.

A ja?
Ja kao ja...Odmaknuh se od svega na poziciju posmatrača koji ponekad pridrži svjetlo ili mikrofon tim ljudima koji igraju svoje manje ili veće uloge na ovom djeliću pozornice i čekam da me prestane biti strah i od njih i od same sebe.
Znam, život prolazi, godine se vratiti neće, ne podmlađujem se i bla bla bla...
Ipak, meni se ova uloga posmatrača sviđa. Mučim i učim.
Opet razmišljam o svrsi mog postojanja i zaključujem da puno imam i da puno dajem ljudima oko sebe od ovog što imam, a oni se zahvalni začude odkud znam da im baš to treba i zašto im i bez traženja dajem...
Možda mi je baš to trenutna svrha postojanja...Da dajem, pomažem i uživam u tome...
Pokloni su originalni i uvjek prikladni trenutnim potrebama ovih zalutalih ovčica...

Jučer u kafiću tema...
Hodže i njihovi pomoćnici u islamskim zajednicama nebi trebali ulaziti u kafane...
Ustvrdih suprotno.Baš bi trebali...
Jedan vjernik koji se tu zateče prisiljen poslovnim obavezama, upita me kako to mislim.
-Nije teško raditi sa poslušnom djecom, niti je teško vjernicima i onima koji su "na pravom putu" (čiji je put pravi to samo dragi nam Bog zna) pričati o ljepotama religije i dobiti njihovo odobravanje.
Zašto se hodža nebi drznuo pa probao ući u kafanu i bar jednog pijanca odvratiti od toga da se opija?Nije li im konačno to i zadatak, da ljude uoprno vraćaju na pravi put i daju im putokaze do dženetta?
-Znaš, u pravu si ti- reče mi vjernik.
-Naravno da sam u pravu. Najlakše je osuditi i okrenuti leđa od grešnika.Kamo nesta ideja da se čovjeku pomogne da se izvuče iz zla?
Ili i tu sebičnost potuče volju i hrabrost da se, da bi pomogli nekom, sami stavimo u iskušenje da nas sa sobom povuče na dno.Teško je biti trijezan među pijanima.I teško je slušati jadikovke ljudi koji ti neće ni platiti ni zahvaliti za to što ti satima zbog ko zna čega plaču ili pjevaju pored glave.
Jest ali teško je do onog momenta dok i samog sebe ne sagledaš ispravno, kao manjeg ili većeg grešnika, jer svi mi to jesmo.Poslije kad to uvidiš, zavoliš ljude, a zavoliš i sebe jer si strpljiv, hrabar i više nije teško...

Eto!
A mogla sam vam pisati i o vremenu, kozmetici, kuhanju ili bilo čemu drugom...
Opet se uhvatih teške teme...
Valjda volim masiv.

Lijep dan želi vam oprashtalo

Sreli smo se pet puta...U kafiću u kojem radim.
Rukovali smo se deset puta.
Nakon trećeg susreta, razmijenili smo brojeve telefona...
"Da se ponekad upitamo za zdravlje pošto on ne živi tu i ne može uvijek doći i vidjeti jesam li dobro i zdravo."
Prve poruke su i bile takve.
"Kako si? Šta se radi? Šta ima novog?"
Nakon četvrtog susreta, on odlučuje da neće provesti Novu Godinu sa svojom potencijalnom budućom djevojkom iz drugog grada već ostaje ovdje i opija se sa svojim prijateljima i njihovim suprugama.
Meni piše poruke o tome da bi volio ostatak života provesti samnom jer sam ja nešto najljepše i najiskrenije i najslađe što je u životu vidio i jer je ubjeđen da bi mu, dala toliku volju i snagu za život i ljubav da bi uz mene mogao postići sve što poželi u životu...
A vidjeli smo se pet i rukovali deset puta.
I šta sad da radim kad ne vjerujem nikom i svega se još uvjek panično bojim, a posebno ljubavi, zaljubljivanja, braka...

Ovdje svi još uvjek misle da sam se ja udala za ovog mog cimera koji je otputovao na duže vrijeme i sa kojim zaista nemam ništa zajedničko osim ovog krova nad glavom i tog paravana "zauzete" djevojke iza kojeg se vrlo rado i uporno skrivah nebi li tako obezbjedila sebi sigurnost i mir.

Jadan dečko.
Ma šta da se desi, nadam se samo da ga neću rastužiti i razočarati.