tišina

Kupujem cigarete na kiosku i čitam naslove na knjigama izloženim na polici... "Sjaši kurta,da uzjaši murta" Tačno tako se knjiga zvala... Često se sjetim tog naslova. Ili "jedan se otego,drugi se protego" kaže se u narodu. I tačno tako. Tamam se čovjek riješi problema i odahne koji dan kad eto ti njih opeeet. Valjda zato što si živ, pa dok ti je dupe čitavo, dotle ima i noga koja to dupe nekad napucava, a nekad samo onako gurka, da ne stojiš u mjestu. Grip ko grip, preležala, maknut nisam mogla, sve me živo bolilo. I mene i moga dragog supruga. I baš kad se obradovah, prošlo je, kao da me neko ščepa rukom za vrat i pritisnu. Nateče mi štitna žlijezda i evo je sad me nosa ko hali gali!!! Smijem se samoj sebi od muke. Baš kad je trebalo da se keljim i uživam i stavim prst u uho pa svome dilberu pjevušim svaku muzičku, eto me sad ukočilo, pa ni gutati ne mogu, ni glave okrenuti, ni smijati se, ni pricati puno. Ništa! Ležim ko biljka bez snage, a sa puno volje da živim i volim. Imam koga. Dragi mi je pravo dobar. Smije se, miluje me po glavi i ohrabruje. Biće sve dobro... A žao mi ga jer znam da se i njemu živi i uživa, a on šta god bi, ja nemam snage. Skuham mu šta da pojede, posklonim po kući i već sam nemoćna kao da sam okopala hektar kukuruza... Sjašio kurta, uzjašio murta... Tako to ide i nisam ja sama, tako je to kod svakog. Jedan se otegne, drugi se protegne. Njega opet, boli potiljak pa isto često nemože glavom da okrene. Pogledamo jedno drugo i ja se nasmijem. "Samo da znaš, ovo nije smiješno, mene boli." "E mili, boli i mene ali ne smijem se tebi,smijem se čovjeku. Koliko god se pečio da si jak, miran, sretan, rahat uvjek odnekud stigne ta noga u dupe, pa te židne da se zaprepastiš. Nikad čovjek mira nema..." "Jest,baš je tako... Uvjek nešto." "Često mislimo da smo veliki, a u stvari uvjek ostajemo mali." Gleda me i smiješi se, vidim drago mu što me ima i što se još imam snage nasmijati i muci i samoj sebi. Muka je mukw, tu je gdje je, na smrt sam uplašena ea će me operisati i preklati preko sred vrata ali keljim joj se 'bem joj sve njeno, bar to mi nemože uzeti... Da joj se oz inata nasmijem...

Čarobni susret... Jedino tako mogu to da opišem... Uzeo me na prvu! Osvojio me svojim veeeelikim očima i tankim krhkim nogama. Totalno sam odljepila na tu taaamnu sjajnu dlaku, na tu podšišanu grivu i ravno podsječen dugi rep. Gleda me i ispituje pametnim očima. Muškarci pričaju ali on gleda ravno u mene i ne trepće. Kad progovorim kao da mi se osmjehuje i kruži glavom, diže je i spušta od dragosti. Opčinjena sam. Uhvaćena u tu ljubav iznenada i bez upozorenja. To ili voliš ili ne voliš. Ja volim. Sad u pola noći išla bi šetati sa njim. Da ga gladim, da mu šapnem sve svoje misli, da ga tapšem po ledjima i družim se sa njim jer mi je isti ko i ja. Kako isti, ne znam ali leglo mi je to biće i jedva čekam da ga opet vidim. Konj... Prelijepo, sjajno, živo, osjećajno, pametno biće. Neću vikendicu, hoću konja!!!

Požali mi se dragi jučer da mu je sve nešto dosadilo,da ga ništa ne ispunjava i kako misli da je svaki dan bezveze i da ovo "sjedenje i čekanje da se nešto desi" baš nema smisla jer "STA BI MOGLO DA SE DESI!!?"
Uhvatila ga nekakva apatija pa se odjednom navio i počeo da melje o tome.
Kao sajlom iz njega izvlačim ideju šta bi čovjek mogao i volio raditi,da se usreći,makne u "svoj svijet" i ispuni.
Saosjećam jer i meni je tako.
Kao da mi se mozak suši.
Samo dan za danom prolazi i kao da nešto čekamo.
Nekakav "klik",nekakvo čudo da nas osvjetli,prosvjetli pa...
Šta bi onda bilo?!
Pojma nemam ali za početak,dobro je i to što sam mu uspjela objsniti zašto povremeno tvrdim kako se plašim da će mi se ovako "udatoj mozak osušiti".
Na kraju dodjosmo do zaključka kako on mora "čekati da did umre pa da kupi sebi konja...jer sad ako bi ga kupio,stari bi mu se miješao pa bi samo bio ili rat ili trpljenje starog",a ja...ja opet moram čekati da se nadje fina parcela i malo veća količina novaca za moju "kućicu,vikendicu iz snova"... Opet "čekanje"...
I tako poslije žučnog razgovora i nabadanja šta kome fali u životu, opet se preselimo svak u svoje razmišljanje o dosadi...
Dobro da sam mu uspjela bar objasniti šta je to kad se mozak suši. :))
Ja pričam,on pun razumjevanja klima glavom i vidim zabrinut je za oboje...
Šta čekamo i šta bi moglo da se desi. :))

Proljeće...
Ma nije mi ni do proljeća, ni do ničeg!
Jučer se jagnje okretalo kraj potoka već drugi put ovog proljeća.
Mesa ko drva, da ti se zgadi.
Ja sam totalno mogla bez toga da preživim vikend ali eto muškadija se nadigla, pa neki vode i žene i krenuh i ja da ne budem mimo svijet.
I sad...
Dal' nešto samnom nije u redu ili šta ali brzo mi dosade te ženske teme...
Koja trava šta liječi, za šta je koji čaj dobar, koja dijeta...
Ma ili sam muško ili sam djete još...
Čini mi se da sam ovo drugo :)))
Ja bi hodala, dok ne padnem s nogu, igrala bi odbojke, gazila bi bosa po potoku i travi...
Ležala bi i gledala oblake kako plove.
Ako te bole jajnici, sjedi u vruću, slanu vodu, skuhaj hektolitar peršuna i popij i neeeemoj da monoložiš eseje o tome!!!
Ako imaš lijena crijeva, obraćaj pažnju, živi povremeno od manje slatkih sokova i nemoj da monoložiš o tome!!!
Uživaj, gazi travu, gledaj oblake i mozak odmori, pa ce i zdravlja da bude.
Drugi put kad se bude išlo u prirodu, cigarete ću da ostavim kod kuće i samo i jedino to će biti moje žrtvovanje za zdraviji život.
Ne naklapanje o ženskim temama...
Majke ti, šta ti vrijedi sva ljepota prirode ako upadneš u crnjak slušajući ko kako kenja i šta koga pati i nadima.
Valjda sam više muško...
Ili sam još uvjek djete. :))

Hvala Bogu, imat ću čega lijepog i smiješnog da se sjećam dok sam živa.
Za početak, vjenčala sam se DOSLOVNO pijana...
U 7.30h imala sam zakazano kod frizera i nikad u životu nisam bila ljepše ni našminkana, ni nafrizirana.
Teget plava satenska duga plisirana haljina sa finim dekolteom i jednim malenim brošićem sa strane.
Moj dragi, bio je toliko pažljiv da mi tog jutra tako nafriziranoj i našminkanoj pokloni prekrasan komplet nakita da mu budem još ljepša.
Kad sam otvorila kutiju zamalo sam suzama saprala šminku.
Stvarno sam se osjećala kao princeza ali...
Uh, taj ali...
Onako napeta i u iščekivanju moje familije sidjoh u restoran.
Zgrabih malo parce kruha i to je sve što sam toga dana uspjela pojesti sve do kasnog popodnava...
Trema me tresla ko cicvaru!
Pogledam po sali.
Konobari nameštaju stolove, stolnjake, cvijeće.
On me gleda i vidim ni njemu baš nije svejedno ali skoncentrisan je i shvata da je u mene mozak otkazao od straha i da sam sposobna samo da se keljim i ništa više.
-"A za koga je ovaj sto"- upita jedan naš prijatelj.
-"To je za maticara,doći će u pola dva."
E to je bila pogrešna rečenica!
Samo mi se nešto sruči iz želudca u butine, sva se stresoh i pogledah dilbera i rekoh:
-"U ovolikoj kući nemaš špajza da se sakrijem!"
Koji crni maticar?!!!!
Zar nikako ne mogu da se vjenčam bez tog potpisivanja?!??
Potpisujem li sebi presudu?
Smrtnu?
Već večeras ja, ja pod ovim prezimenom,MOJIM VLASTITIM VJEČNIM ODUVJEČNIM prezimenom neću postojati!!!
Toliko me streslo da mi je sva krv iz lica nestala,a lik mi je poslije rekao kako je bio ubjedjen da ću pobjeći iz istih stopa.
Popnem se uz stepenice sva se tresući, jedva dolazeći do daha.
"ŠČEPAĆE ME, ZAROBIĆE ME, IZGUBIĆU PRAVO I DA DIŠEM KAKO ŽELIM!!! OTIMA MI MOJE PREZIME,PREPISUJE ME NA SEBE KAO KUĆU,KAO STVAR,KAO...AAAAAA MAAMAAAAA!!!"
Nesmijem da plačem, ode mi šminka!
U tom ulazi i on u stan.
Šuti, grli me,miluje po potiljku.Pružim ruku da vidi koliko se tresem.
-"Ti si luda. Ne boj se... Čega se toliko bojiš?"
-"Znaš, ovaj nakit, ova šminka... Hvala ti ali... Neću da me samo kitiš, hoću da me voliš... I za pedeset godina hoću da me voliš!!!"
-"Pa voliću te."
Prekid ozbiljne teme! Nastavim li otići ću u dubiozu,u crnjak...
-"Jesam li ti lijepa"- smijem se.
-"Najlepša ikad vidjena!"
Topim se od glupavih rečenica i trema je manja.
Nije njemu truna lako samnom!
Poslije dođoše moji, pa se okupirah sa njima.
Otac,maćeha, djeca...Brzo prodje sat-dva...
Vrijeme je...Obučem još i haljinu i opet sidjem.
Gosti se već okupljaju.
Pozdravljam ih i istog momenta zaboravljam da su tu.
Ja sam u balonu,u magli.
U masi pronadjem bliska lica.
Moj dragi je već sa njima.
Pridjem.
-"Ma vidi je što se trese! Daj joj jednu ljutu da je malo umiri."
Jedno minijaturno parče kruha i jedan dupli chivas iz dva cuga za cijelo jutro.
Mlatnu me,okrenu mi mozak, u sekundi proključah od vrućine u stomaku, magla se razidje, balon puče i ja se nasmijah pijana i rahat od svega...
-"Drži me,pijana sam"-zgrabih ga za mišicu.
-"Već?"
-"Već."
Pred matičarem smijeh i naguravanje.
-"Samo probaj da me ne slušaš"- šapnem mu.
-"Potpiši pa ćeš viditi!"
-"Uh!"
Matičarka čita svoje.
Ko je sluša, biće šta Bog da, ne šta ona kaže!
Moje da je tako tiho da traži da ga ponovim.
Daju nam burme.
Meni ruke natekle,on se čudi šta je to
-"Pa de,brate, napati se malo!!!"
Grohot u sali.
Poslije on me grli ljubi,a meni doviknuše da mu zgazim nogu.
Uh, što sam vesela bila!
Moja desna ruka preko njegovih ramena, lijevom redom nazdravljam i ližem treći chivas.
Otac me u čudu gleda.
-"Hej, tataaaa... Ja se udala!"
Nazdravljam i ocu koji već godinama ne pije i kontam da sam u vrijeme kad je pio,a ja bila djete imala priliku dobro snimiti kako se bekrija.
Gledaj me babo, ista sam ti!!!
Privučem dilberovo uho i šapnem mu:
-"Pazi na mene pijana sam ko letva."
-"Šta nas je briga, naše je vjenčanje."
Promukla sam od pjevanja.
Nas dragi prijatelj samo čeka. Ja hop ramenima, on na stolicu skoči i pleše,pjeva... Kino sa njim.
Žena ga povuče za nogavicu, on sekund sjedne, ja hopnem ramenima, on opet skoči na stolicu, pa na kraju na stol, pa pravo izmedju čaša i tanjura pred nas stane.
-"Ovo je moj drug! Ovo je njegova žena i moj drug mi nikad ljepši bio nije!Tek sad je čitav čovjek!"
Ispraćamo neke goste.
Mladić i djevojka.
-"Hajd' na ljeto i na vašoj svadbi da se proveselimo."
-"Ne znam, ja sam tvrd orah"- mali se pravi važan.
-"Ima A... čekić"-dobaci mu moj dragi kao da ga upozorava da se i on pazi od mene.
Već oko devet sati, pogleda me i reče mi:
-"Ja odoh u kuću spavati."
-"Šta je tebi, kako ćeš spavati, gosti nam još tu?!"
-"Pa šta me za njih briga,eto im nek jedu,piju pjevaju, ja više ne mogu."
-"A jaa?"
-"Volja ti ići,volja ostati."
Krene ali zaustaviše ga za šankom. Nikud brale vrijeme je za rock'n'roul!
Ipak, smo ostali do zadnjeg i ispratili sve svoje goste.
Otac mi se rasplakao od ponosa i miline.
Odjednom pogledam, klima i on i pleše, sa tom svojom bolnom nakrivljenom kičmom. E nek sam uhvatila i taj sevap da oca tako obradujem,pa sad šta bude!
Maćeha zanijemila u čudu.
Priča mi djever poslije kako je pitala ženu do sebe:
-"A jeli,a gdje je vlasnik ove kuće?"
-"Pa eto ti ga, to ti je sad zet."
Okreće se gleda oko sebe pa se opet zakrenu prema ženi.
-"Izvini, nisam te dobro shvatila,de ponovi šta si rekla. Ko je ovdje domaćin."
-"Pa hajd ženo,valjda neznaš! Tvoj zet,ovaj što se tvoja pastorka za njega udaje. Sad je ovo njena kuća."
Stisnu usta,zasuzi.
Dal' od dragosti il od muke, ona zna,a možda i nezna.
Ocu sam već prije rekla da miran bude i da se fino udajem, za ozbiljnog, odgovornog i dobrostojećeg čovjeka.
Voli roditelj da mu je djete na sigurnom.
Njoj sam rekla što sam manje mogla.
Kad dodje, nek vidi kako se Pepeljuga "uvalila".
Možda jest malo patetično ali baš mi je bilo gušt da joj to priredim.
Čitav život me ćuškala.
Eto gdje me doćuškala!
Hvala joj.
Ponekad mislim da bi trebala puno više u Boga vjerovati,a puno manje puštati se panici "šta ću,kako ću".
Očigledno da ima nešto što me odozgo voli i pazi, puno me voli i pazi.
Jest da u materijalnom nije sva sreća ali u tom materijalnom ja imam sreću da sam našla muško sposobno da od mene napravi ženu.
Voljenu i zaštićenu.
To jeste najljepši djelić bajke.
I ako u životu opet bude patnje, barem se neću sama patiti,a i to je za početak sasvim dovoljno parče sreće.

Vec petu šestu noć, lomim se na trosedu.
Bole me kukovi, vrat, krsta alii...
Tako je moralo biti.
I nije da se hvalim i budalast zna da je od tvrde i šiljaste stranice troseda puno ljepše, mekše i udobnije rame supružnika ali...
Posvadjamo se, legnemo u krevet, svak na svoju stranu i u neko doba noći, napipamo se, sprcamo se i "pomirimo",a problemi koje smo imali završe nekako ispod kreveta i tu čuče i dočekaju sljedeću priliku da izrone.
Mi smo u braku dva mjeseca, nebi se trebali svađati!!!
Nebi trebalo da danima šutimo i "natežemo konopac" i gledamo se ljuto ili se ne gledamo uopšte. Zato se lomim na trosjedu i čekam.
I dočekala sam!!!
Ustade jutros, obavi toaletu, siđe u restoran i eto ti ga ide, nosi dvije kafe.
Sebi i meni.
-"K. je došao da malo radi u kuhinji. Čudo!!!"
To je sin od njegovog starijeg brata.
Trebalo bi da je na praksi tu češće.
-"Oh, pa danas je izgleda dan za čuda. Ti i ja pijemo kafu skupa. Ni to se nije odavno desilo."
-"Ja neću više da ti bježiš od mene i da spavam sam."
-"O tome ćemo pričati malo poslije, sad je jutro i pije se kafica."
Možda grešim kad smatram da je krevet loš put za traženje rešenja u bračnim svadjama.
Onim sitnim možda da ali mi smo tako kratko u braku da se uopšte nebi trebali ljutiti jedno na drugo, a mi to radimo svakodnevno.
Sad ili ćemo to promjeniti napokon, a želila bi, ili ću ostati na trosjedu, a sa trosjeda polako put pod noge, pa babi starome.

Mislim,stvarno jesam ali...
A ŠTO UMIJEM DA BUDEM GAAAADNAAAA!!!
Uh, brate, nebi se samnom kačila nikako!!!
Moj muž, moj hranilac i osoba koja je dala dvije-tri prosječne plate za ogrlicu na mom vratu.
Osoba koja mi ponekad iz restorana donese kafu u krevet.
Osoba koja mi napravi preukusne lazanje za ručak kad vidi da sam se sva sj... glancajući po kući.
Osoba koja mi je kupila prekrasnu haljinu za vjenčanje i priredila mi iznenadjenje veeeelikom, prekrasnom tortom sa ananasom i kremom.
Osoba koja me čuvala dok sam na svojoj svadbi bila glavni bekrija sa čašom čivasa u ruci.
Doveo mi muzičare da sviraju, vesele ljude da samnom plešu i vesele se.
Osoba koja mi je uporno svakoga jutra iz dućana donosila najljepše rošere, rafaela, kuglice i napolitanke...
Moj VLASTITI  muž, a ja na njega ljuta kao što nikad na nikog u životu ljuta bila nisam!!!
Baš sam gadna, a nikako, nikako ne mogu da popustim.
JBGAAAAA!!!
Brak je baš naporna institucija, stalno turbulencije...
KADA će prestati??????
Da ja njemu razbijem glavu, pa da slažem da mu je to uradio neko drugi, a ja da ga liječim dok je u nesvjesti?

Smrtnih grijeha ima puno, pa evo, dodje mi da istresem bar neke,sto da dusu olaksam, sto da upozorim osobe u slicnoj situaciji da ne grijese...
Dakle, smrtni grijeh je...
Neznam od kojeg da počnem jer svi su nekako ...
Hm...
Eto,recimo, smrtni grijeh je servirati toplu kljukušu sa krompirom i crvenim lukom za doručak, iako pojma nemaš da će to toplo i "lukovito", pa još i zaliveno jogurtom, muževljevom stomaku zasmetati...
Smrtni grijeh je nakon dana i dana provedenih u kući, požaliti mu se kako nikud ne ideš.
Kud bi išla, u disko?!
Smrtni grijeh je spomenuti bilo koju mušku osobu osim bliskih rodjaka...
Prijeti goooolema opasnost da se muž namršti...
Smrtni grijeh je i pomisliti da si ikada mogla imati muškog prijatelja, od vrtića, pa nadalje...
Svi oni htjeli su samo da te j...
Smrtni grijeh je ustati poslije muža iako patiš od nesanice, kao i svi smrtni grešnici...
Smrtni grijeh je imati želju da budeš informisan, pričati o globalnoj politici, masonima i sl... Smrtni grijeh je leći i par sati čitati knjigu.
Kakva korist od tolikog čitanja?!
Smrtni grijeh je maštati o tome da ti djete, ako ga ikada budeš imala, ne bude tudji sluga vec nekakav pametan, vrlo školovan macan.
Smrtni grijeh je u slobodno vrijeme i pomisliti da se baviš, recimo slikarstvom.
Smrtni grijeh je u prvim sedmicama braka sa muškarcem kojeg jedva poznaješ, ponekad izbjegavati seks i željeti raditi nešto drugo i upoznavati osobu sa kojom živiš.
Smrtni grijeh je i nakon nekog vremena probuditi u noci svog muža i izraziti želju za...
Hm...
Smrtni grijeh je okrenuti mu ledja kad se nadinduli pive i puše ti u lice ta alkoholna isparavanja, pa on pije, a ti mahmurna ustaješ.
Ima puno, puno smrtnih grijeha...
Nebrojeno...
Recimo i ustati ujutru vesel i svijež, pa dole u restoranu, svome svekru i radnicima sa širokim osmjehom, od srca poželjeti "dobro jutro"...
MOMENTALNO, i prije nego što iko odgovori, budeš izblamiran i opomenut da se ovdje govori selam allejkum.
Grijeh je pricati bilo šta o svojoj prošlosti, a naljutiti se na muža kad ipak poželi doći do takvih informacija, pa te ispituje čim u snu progovoriš neke nebuloze vezane za san...
Grijeh je kad dobiješ goste, ne iznijeti pred njih sve hrane i pića što imaš u kući i iako tvrde da nisu gladni, grijeh je ne natjerati ih da jedu...
Svašta nešto je grijeh, al' eto dodat ću još jedan na svoju dušu...
Naime, volila bi sa se ovaj moj melek od muža, preseli tamo gdje je melecima i mjesto, a da mene grešnu pusti da nakupljam rahat, još ovih i ovakvih smrtnih grijehova, pa kad i ja preselim, nek bude šta bude...

Moj dilber je kuhar.
Profesionalni,vrlo uspjesan kuhar sa vlastitim velikim restoranom u kojem se pravi puno, puno razlicitih jela.
Nekako se slegla prašina oko te suknje...
Hajd' 'beš suknju ima hlača,samo nek je mir u kući.
Šetamo jednu vecer i ja onako počeh malo tu temu...
O njemu i kuhanju i meni i kuhanju...
-"Znaš kaže se da se do muške ljubavi dolazi preko želudca..."
-"Znam...I?"
-"Pa obzirom da ti znaš kuhati sve, ja bi valjda morala izmisliti neko jelo da te osvojim"-napola se našalih.
Smrtno ozbiljan odgovori mi da ću izgleda morati...
Samo mi noge klecnuše...

Sutradan navečer,spremimo se da cemo ici kod njegovog oca,a on nekako izadje iz stana prije mene,sačeka me u autu.
Kako uskočih,suknja od krutog teksasa mi se zadiže i to bi provokativno.
-"Mogla si i nešto drugo obući!"
Sledih se.
Suknja uopšte nije ni nepristojne dužine ni ružna kroja,samo pred njim nisam pazila kako ulazim u auto.
-"Želiš li da se presvučem?"
-"Pa mogla si obući nešto drugo."
-"Sto mi to u kući nisi rekao?"
-"Nisam vidio."
Nikada,nikada u životu nije mi se desilo da mi bilo ko kaže kako nisam pristojno obučena. Koliko bjesna sam bila,opisati ne mogu i da sam tog momenta imala gdje pobjeći,otišla bi, i ostavila ga nek sam ide u vražiju mater zalupanu.
Progutam knedlu,udjem u kuću i iz kofera izvučem hlace.
Na peglu i štofane ali po mom mišljenju puno,puno provokativnije od te jadne suknje koju onako bjesna bacih u kontejner.
Vozimo se i šutimo.
-"Slusaj..."
-"Slušaj ti!!! Nikada mi niko nije uradio ovo što si mi ti sada uradio i najbolje da sad fino šutiš i ne diraš me!!!"
-"Neznam sto se tako ljutiš..."
-"Kod koga ti mene vodiš?!"
-"Pa kod svog oca."
-"I šta onda njega treba da zanima moja suknja?! Ja sam sad valjda njegovo djete i..."
Ponavljam, suknja je dužine do malo ispod koljena.
Nije baš za otići u džamiju klanjati ali...
Nekako ga navedoh da začepi i da me se malo kane,da dodjem sebi.
Znala sam da će biti teško ali nisam znala da će biti ovako teško.
Baš sam se uvalila!!! Bem' ti igranje!!!