Ma nemoj molim te!!!
STVARNO nema posla ili u stvari smatraš da je tvoja cjenjena guzica bolja od ostalih pa biraš i kukaš sva fina i pokorna sama sebi i svojoj guzici!?!!!
Čitam jutros neke postove i jednostavno ne mogu da šutim.
Prvo, rodila sam se kao jedna u majke, pa me tetošili mazili, pazili ko kap vode na dlanu.
Poslije mati umrije i dođe neko drugačije vrijeme ali nisam ni prva ni poslednja pa se prilagodih.
Onda dođe rat.
Glad, samoća i jedan idiot sa pištoljem nad mojom glavom pa upravlja i naređuje silom kad ne može milom.
Tiha voda brijege valja, prilagodih se i tome.
Poslije rata posla, love, hrane, svega.
Prilagodih se, odahnuh i uživah malo.
Prođe i taj rahatluk, pa od šefice koju je slušalo 12 radnika, opet postah hamal koji je trebao raditi za 292 marke kod feudalaca modernog doba.
Premda se to kosi sa mojim vaspitanjem, dadoh otkaz telefonski iz starha da bi im se svašta nagovorila oči u oči...
Hajd dobro, idemo dalje.
Preselih se u drugi grad pa dva tri mjeseca radih kod žene od koje me zbog njenog načina kretanja kroz život uhvati strah jer takva proračunatost i ta spremnost na sve da bi se ostvarilo šta se želi doslovno mi sledi pamet.
Prilagođavala sam se do momenta kad me gospođa upita:
-Znaš li ti ko sam ja!?!
-Pi... materina!!!
Tiho dadoh otkaz sa rokom, pustih je da mi se malo uvlači u dupe i naravno kad prođe taj otkazni rok, opet promjenih mjesto boravka.
Nije belaj.
Već 15 mjeseci radim u jednom finom kafiću.
Tiho, mirno, bez belaja i opijanja.
Pravim kafe, popisujem knjige, glancam čistim i imam za kruha.
Imala sam isto tako finu i odgovornu radnu kolegicu ali ukaza joj se prilika i ona već nakon dva mjeseca ode u Kanadu.
I sad...
Čitavu godinu i više tražim samo jedno.
Finu odgovornu i čestitu djevojku da radi samnom.
Niko joj neće ništa ružno uraditi ili reći.
Niko je neće krivo pogledati ali...
Kako će fina i pokorna u kafiću da radi!?!
Stanovala sam na prvom spratu.Vrata na udaru.
Svako malo neko kuca.Prosi.Daj šta bilo.
Hrane, odjeće, obuće, sapuna.
Davala ja do momenta dok nisam shvatila da su ti isti koji prose otprillike moje godište, a da ja s druge strane mjesecima tražim nekog da radi samnom i niko nit radi, niti hoće da radi...
Prestala sam ovarati vrata!
E sad...
Ne rade, nema se, a ruku na srce, rahatniji su i sitiji i raspoloženiji i bolje obučeni od mene.
Ruku pod ruku sa tim parazitima idu i ovi naši političari.
Jedni druge održavaju.
Ovi koji neće da rade, pametuju i igruckaju oko ovih za koje glasaju na izborima i njima dobro.
A mi koji radimo?!
Rintaj stoko dok ne klekneš.
Možda i kleknem. Tjelom.
Duhom, teško, Boga mi.
Jer takav je duh, a u duhu ponos.
Onaj čistokrvni koji mi neda ni da mlada, zdrava prosim. Ni da se svalim ocu na grbaču pa da me koštira i hrani, a ni da nađem sponzora sa njegovom perverznom maštom, pa da dignem frizuru,(ne glavu) popnem se na štiklu i hodam praveći se da ne primjećujem ljude oko sebe,a u sebi moleći Boga da oni mene ne primjete jer bi me mogli pitati ili komentarisati ili...
Volila bi, AMINUJEM SVAKODNEVNO, da se pokrene masa koja lopata, pa da odlopata sve te parazite koji bez stida žive na naš račun i još nam popuju i svi su fini, razumni, blagi...
Fuj!!!
Dođe mi neki dan jedan što povremeno ide i u inspekciju po kafićima i prodavnicama pa me pita:
-Kod vas su jel da svi papri uredni, ti si prijavljena?
-Jesam.I najžalije mi je tih para što ovaj čovjek svaki mjesec uplaćuje za mene jer baš nikakve koristi od toga nemam.
-Kako nemaš?Imaš zdravstveno,jednog dana imat ćeš penziju...
-Ne znam, gospodine, jesi li ti primjetio da su nam bolnice tako krasne da se za svaki malo opasniji pregled ide u privatne klinike ili se debelo plaća,a i penzioneri nam kopaju po kontejnerima, prose ili se ubijaju zbog neimaštine.Kako znaš da ću doživiti penziju?
Gleda me drsku, iznenađen i prepadnut.
-Jest, žao mi je i uvjek će mi biti žao para koje državi dajemo jer nam je država takva da bi je trebalo NULIRATI!!!
I znate šta, papiri su nam uredni,a i ako nisu, boli me klinac ako nas probaju kazniti.Čini mi se ako dođu kad nisam nagodna, fatiću se ove metle i zatjerati ih napolje.
Sram ih bilo!!!!
Sjetim se ratne 1993 kad Karadžić na dnevniku izjavi kako su (jednokratno) svim borcima podjelili po 50 maraka, da borac na liniji ne misli šta mu familija jede dok on nije kod kuće.
Karadžić ili bilo koji drugi...Da li STVARNO ima velike razlike?!
Naši,njihovi,lijevi desni...Po meni, sve su to ista g.... i zaista je krajnje vrijeme da se nešto mjenja.
Eto!!!